Opis

Oni koji su bili na putovanju u Indiji nikad neće zaboraviti karakteristični miris ove biljke. Miris sandalovine prožima prostorije, zadržava se u odjeći i obavija tijelo. Biljka koja proizvodi taj miris stablo je koje može narasti do deset metara u visinu, zeleni se i cvjeta čitave godine i nije pretjerano izbirljivo što se tiče mjesta na kojem raste. Uspijeva odlično i u plodnim dolinama i na suvim planinskim padinama. Štoviše, što je suše i oskudnije njegovo stanište, to je intenzivniji miris njegova drva. Veliko, kožasto lišće podsjeća na listove lovora. Na vrhovima grana nalaze se grozdovi cvjetova koji uglavnom imaju četiri latice i nemaju miris, nakon cvjetanja su žuti, a s vremenom postepeno mijenjaju boju u tamnocrvenu.

Stabla sandala ubrajaju se u tzv. poluparazite. Djelomično se hrane iz korijenja susjednih biljaka, ali mogu opstati i samostalno, bez biljke domaćina. Biljke domaćini mogu biti različite biljke, primjerice visoke trave poput kase (Saccharum spontaneum), palme ili bršljani. Korijenje mladica sandala pri kontaktu s korijenjem biljke domaćina razvija na svojim vršcima organe za apsorpciju hrane kojima prodire u korijenje biljke domaćina. Uz pomoć kvržica (nodula) koje se razvijaju tokom rasta i narastu do dva centimetra, drvo sandala čvrsto se prima za korijenje biljke domaćina i od nje crpi toliko hrane da ona jedva raste.

Primjene

Eterično ulje sandala koje se dobiva od tog drveta ublažava grčeve i ima antibakterijsko i antivirusno djelovanje, pogotovo protiv virusa herpesa. Eterično ulje koje se dobiva iz crvenkaste srčevine sandala igra veliku ulogu u industriji parfema. Za dobivanje ovog vrijednog ulja ruši se drveće staro 30 do 60 godina. Prije se srčika dobivala tako da su se debla srušenih stabala ostavljala da leže na zemlji i prepuštalo ih se prirodi. Bijeli termiti pojeli bi koru i bjeljiku, pa bi nakon nekoliko mjeseci ostala samo gotovo potpuno ogoljena srčika. Danas guljenje drveća obavlja mašinerija. Nakon toga se srčika usitnjava prije no što se od nje destilacijom vodenom parom dobije eterično ulje. Iverje sandala dodaje se duhanu za žvakanje i prikladno je za kađenje na ugljenu. Od mljevenog drveta mogu se proizvesti i mirisni štapići. Štapići se proizvode tako što se piljevina pomiješa sa nekim vezivnim sredstvom, primjerice arapskom gumom, i ugljenom, te se nakon toga valja u štapiće i suši. Sandalova vodica koja dodatno nastaje pri destilaciji vodenom parom temelj je muške mirisne note u primjerice losionu poslije brijanja.

Zanimljive činjenice

Botanički naziv „santalum“ vjerojatno potiče od sanskritske riječi „candráh“ koja znači „sjajno, bijelo”, a odnosi se na svijetlu boju drva. „Album“ također znači „bijelo”.

Najraniji spomen sandalovine potiče iz petog vijeka prije Krista, a nalazi se u Nirukti, komentaru staroindijskih Veda. Budući da termiti nisu mogli izgristi tvrdu, mirisnu srčiku ovog drveta, ono je u Indiji od davnina smatrano zaštitničkim drvetom čiji miris tjera zle duhove. Ovo drvo posvećeno bogu Šivi služilo je kao materijal za gradnju hramova i kipova božanstava.

Prema hinduističkom vjerovanju, sandalovina pridonosi boljoj reinkarnaciji. Zbog toge se preminule vladare balzamiralo eteričnim uljem sandalovine, a do danas se pri kremaciji bogatih Indijaca na lomaču dodaje sandalovina. Prema jednoj indijskoj sagi, drvo sandala je uvijek okruženo zmijama koje su opčinjene njegovim slatkim mirisom. Prah sandalovine, pak, navodno neutralizuje otrov zmija i škorpija. U jogi je sandalovina povezana s korijenskom čakrom i navodno pobuđuje kundalini, energiju smještenu u našem tijelu koju simbolizuje zmija, odnosno djeluje kao afrodizijak. Sandalovinu su u srednjem vijeku arapski ljekari donijeli u Evropu, gdje se u 15. vijeku prvi put pojavila u italijanskim ljekarnama. Njemački prirodoslovac, ljekar i botaničar Adam Lonitzer

(1528.-1586.), poznat i pod imenom Lonicerus, opisao je sandalovinu u svojoj knjizi o bilju izdanoj 1557. kao biljku koja blokira tokove, osnažuje srce, želudac i jetru, pročišćava krv i štiti od žeđi i vrućine. Sredinom 19. vijeka ljekari su sandalovinom liječili gonoreju.

Ayurvedska medicina sandalovinu opisuje kao gorku, rashlađujuću, astringentnu i umirujuću. U ayurvedskoj se medicini oblozi sa sandalovinom u prahu i ružinom vodicom koriste kao sredstvo protiv upala i kožnih bolesti.

Aromaterapija preporučuje sandalovinu kod pretjerano intenzivnog mentalnog rada. Ovaj uravnotežujući miris navodno umiruje, opušta i pomaže pronaći unutarnji mir. Njen imenjak crveni sandalovac (Pterocarpus santalinus L.) zapravo uopće nije u srodstvu s bijelom sandalovinom. Crveno drvo crvenog sandalovca, koji pripada porodici mahunarki, često se stavlja u mješavine čaja kako bi im dodao malo boje. Međutim, danas se smatra da nema medicinski učinak. Dugo vrijeme igrao je važnu ulogu u bojanju vune.

♦♦♦♦