Opis

Mak nam je uglavnom poznat kao delikatna biljka koja u ljetnim mjesecima crvenom bojom oboji cvjetna polja. Nekada je zajedno sa različkom obrubljivao žitna polja, ali to je zbog intenzivne poljoprivrede danas rijetka slika. Srodni bijeli mak izgleda iznenađujuće drugačije. U vrijeme cvjetanja tokom juna ili jula polja bijelog maka pretvaraju se u ružičasto more cvjetova. Neposredno prije nego se cvjetni pupovi jednogodišnjeg bijelog maka otvore, on se okreće prema tlu i ponovno se uspravlja kako se razvijaju latice. Pravo je čudo kako se iz zgužvanih latica iz kapsule razvijaju svilenkasto glatke, filigranske ljepotice koje se lagano trepereći na vjetru otvaraju u smjeru neba. Bijeli mak koji može narasti i do jednog metra visine stoji tako u punom cvatu oko tri sedmice.

U augustu dozrijeva sjeme bogato uljem u tzv. kapsulama. Kruna kapsule za razliku od ostalih sorti maka pritom ostaje zatvorena pa se bijeli mak stoga ubraja u tzv. sorte zatvorenog maka. Budući da u ljuskama njegova sjemena nedostaju pigmenti, sjeme je bjeličasto pa je po tome bijeli mak i dobio ime.

Primjene

Sjemenke bijelog maka orašastog su okusa pa su stoga omiljen sastojak za pečenje kolača, a koriste se i kao zamjena za orahe. Hladno prešano ulje koje se dobiva od sjemenki maka upotrebljava se kao visokokvalitetno jestivo ulje, a dragocjen je sastojak i kozmetičkih proizvoda. Brzo se upija u kožu koja postaje vrlo meka, a prijatno je već prilikom nanošenja. Ulje bijelog maka pomaže koži da obnovi prirodnu obrambenu funkciju koja je štiti od vanjskih uticaja. Bijeli mak spada u takozvane osiromašene sorte maka, tako da sadrži gotovo zanemarive količine opijuma koje su toksikološki neškodljive.

Zanimljive činjenice

Naučno ime Papaver koje sadrži riječ pap = napuhati, izvrsno opisuje oblik zrelih kapsula sjemenki. Dodatak imenu somniferum od latinskog „somnifer“ znači „koji uspavljuje“. Riječ „mak“ odnosi se na Mekonu, antički grad poznat i po imenu Sikion, u kojem je grčka božica Demetra navodno otkrila mak. Posmatrajući historiju maka, najprije se razvio opijumski mak iz kojeg je uzgojem dobiven bijeli mak, kao i sivi i crni mak kod kojih nastaju sive odnosno plavkasto crne sjemenke. Nama poznati kolač od maka u pravilu se priprema od crnog maka.

Upotreba opijumskog maka seže sve do mlađeg kamenog doba (oko 4 800. pr. Kr.). Kapsule maka pronađene su primjerice u sojenicama u mjestu Unteruhldingen na Bodenskom jezeru. Prvi pisani dokazi o postojanju kultura maka nalaze se na sumerskim glinenim pločicama iz perioda oko 3400. pr.Kr. Medicinska upotreba maka kao ljekovite biljke za ublažavanje bolova bila je poznata već od 3000. pr. Kr. u mezopotamskom gradu Ninive u današnjem Iraku.

I Grci i Rimljani upotrebljavali su opijumski mak prvenstveno kao sredstvo za uspavljivanje i anestetik. Pretpostavlja se da su ga Grci zbog njegovih sjemenki bogatih uljem od oko 850. pr. Kr. počeli uzgajati i kao namirnicu. Miješanjem sjemenki maka s medom dobivao se pravi energetski obrok. Makovo ulje dugo se upotrebljavalo kao ulje za lampe. Afyon u Turskoj bio je centar uzgoja maka u Maloj Aziji. I danas se mak, odnosno opijum, na turskom jeziku naziva afyon. Na daleki istok mak je stigao tek u srednjem vijeku. Od grčkog pjesnika Teokrita (oko 270. pr. Kr.) potiče mit da je mak nastao od Afroditinih suza koje je ronila kada je tugovala za svojim umrlim mladim ljubavnikom Adonisom. Teokrit je mak opisivao i kao cvijet snova i simbol Morfeja, boga snova. Ostala božanstva koja imaju veze sa snovima, povezana su sa znakom maka: božica noći Niks, bog sna Hipnos kao i Tanatos, brat blizanac smrti.

Opijumski mak oduvijek je bio zanimljiv iz dva razloga: s jedne strane zbog visokog kvaliteta sjemenki maka kao namirnice, a s druge strane zbog mliječnog soka koji se dobiva iz rasječenih kapsula. Opijum dobiven od tog mliječnog soka još je od antičkog doba slovio kao važna pomoć u medicini.

Alkaloidi koji se nalaze u opijumu, poput morfija i kodeina, predstavljali su moćnu terapiju koja je imala anestetički učinak i ublažavala bolove i grčeve. No, zbog zloupotrebe opijumskog maka kao opijata u Njemačkoj je zabranjen uzgoj opijumskog maka. Tek su novije sorte koje sadrže manje količine alkaloida ili ih uopće ne sadrže dopuštene za dobivanje sjemenki koje se koriste u prehrani.

Austrijska regija Waldviertel, gdje se danas uzgaja bijeli mak sa manjim količinama alkaloida, ubraja se u tradicionalne regije uzgoja. Uz Češku, Moravsku, Šlesku i austrijsku regiju Mühlviertel do raspada Austro-Ugarske ondje se nalazilo jedno od najvažnijih područja uzgoja maka u Evropi. Tokom Drugog svjetskog rata veća su poljoprivredna gospodarstva morala proizvoditi opijumski mak za proizvodnju sredstava za ublažavanje boli koja su koristile njemačke oružane snage. Tradicionalna jela sa makom koji je kao jedna od osnovnih namirnica nadopunjavao prehranu svake porodice bila su zabranjena. Stanovnici regije Waldviertel zbog toga su u šali štrudle od maka koje su se pekle u tajnosti nazivali „Galgenstrudel“, ili u prijevodu – štrudle za vješala. Nakon 1950. uzgoj maka u regiji Waldviertel gotovo je nestao, a tek je 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka mak ondje ponovno otkriven kao oranična kultura te se otad koriste sorte koje sadrže manju količinu opijuma.

Uzgoj maka kao prehrambene namirnice u regiji Waldviertel tradicionalno je bio prepušten ženama. Do 1950. poljoprivrednice su za sopstvene potrebe sadile mak na malenim poljima koja su se nazivala „Bifang“, a najčešće su imala oblik trokuta. Zrele zatvorene kapsule maka rezale su srpom ili nožićem i zatim otvarale kod kuće kako bi iz njihove unutrašnjosti izvadile sjemenke. Koristile su specijalne vjetrenjače koje su bočnim strujanjem vazduha otpuhivale nečistoću te su prosijavale i čistile sjemenke kako bi s njih uklonile prašinu, a zatim ih usitnjavale u drvenim posudama, mužarima i zdjelama. U bidermajerskom razdoblju za taj posljednji korak obrade izumljeni su mlinci za mak koji su se prije svega koristili u gradovima.

Biljka iz drugačije perspektive

Način na koji se pupoljci prvo savijaju prema tlu, a zatim se ponovno uspravljaju usporedno sa razvijanjem savijenih latica nalikuje gesti koja istovremeno simbolizira otvaranje i oslobočenje. Bijeli mak tako simbolizuje životni put osobe koje pati od neurodermitisa. I ona ponekad savija glavu pod teretom svoje suve, perutave i grube kože koja izaziva svrabež. Takva osoba želi glatku i nježnu kožu – baš poput cvijeta bijelog maka. 

♦♦♦♦